Prirodno i Kulturno bogatstvo Kosinja

Rijeka Lika se diči lijepim mostom na mjestu koje spaja Gornji i Donji Kosinj. Niti bogata povijest koja odlikuje Kosinj, ne može nadmašiti dominaciju sedamdeset metara dugog mosta. Most je vrijedan divljenja, obzirom na njegovu tehniku građenja, izgleda i položaja u prirodnom okruženju. Kosinjski most je projektirao Milivoj Frković, a izgrađen je po uzoru na starohrvatsku mostogradnju i to tehnikom "uklinjenjem kamena". Savršena tri velika luka sa njihovim otvorom imaju funkciju rasterećenja vodenog vala koji udaraju u most prilikom visokog vodostaja i u vrijeme velikih poplava kosinjskom dolinom. Most je započeo s gradnjom 1929. godine, nato je država obustavila gradnju , te je most ostao nedovršen punih 6 godina. Nakon što je posao preuzela tvrtka iz Ljubljane, u prosincu 1936. most je pušten u promet. Karakterizira ga još i dužina od 70 metara s upornjacima, te širina između kamenih parapeta od 5.5 metara. Rijeka Lika se pruža cijelom dolinom kosinjske doline, vijuga plavom bojom surovom zelenom dolinom koju obrađuje domaće stanovništvo i služi za ispašu u stočarstvu.

KOSINJSKI MOST

U narodu su još uvijek živi mnogi običaji i predaje. Očuvala se vještina tkanja šarenica i biljaca od domaćeg sukna na tkalačkom stanu, koji, od pokrivača i prekrivača, svoje primarne svrhe u negdašnjoj svakodnevnoj uporabi, postaju autohtoni kosinjski, lički suveniri. Isto se može reći za vunene torbe, lanene ručnike, kape crvenkape, tambure dangubice, kovačke i lončarske proizvode. Veliku vrijednost imaju i ljekovita rakija i ulje od borovnica i drugih šumskih plodova koje se proizvode na tradicionalan način. Inače, hrana koju možete konzumirati u Kosinju je ekološki posve zdrava, od krumpira i kupusa najviše kakvoće, mlijeka i mliječnih proizvoda dobivenih od ovaca i krava koje imaju obilje kvalitetne ispaše, tradicionalnog kruga ispod peke i janjetine s ražnja, pršuta i slanine, do uštipaka i povatice (pita masnica). Uz velike narodne zborove za Sv. Petra i Sv. Anu, posebno su zanimljivi pokladni običaji, slavi se bučno i veselo, organiziraju se mačkare, a na same Poklade kroz selo od davnina prolaze Dedi, pokladni zvončari…U Kosinju se mještani mogu pohvaliti već stopedesetgodišnjom tradicijom održavanja običaja takozvanih Deda. Zadnjeg dana poklada muškarci odjeveni u tradicionalno narodno ruho, bijele lanene košulje i hlače te crvenu maramu koju vežu oko vrata na francuski način, obilaze kosinjska domaćinstva svirajući imi pjevajući. Po tradiciji Dedi se organiziraju skupine po deset članova, isključivo muškaraca, te dva barjaktara i uniformiranog kapetanakoji ima sablju. Svaki član skupine nosi veliki drveni štap, a oko pojasa imaju privezana zvona.

LIČKI OBIČAJI

Kosinjska tiskara, pretpostavlja se, najstarija je tiskara na slavenskom jugu nalazila se u Kosinju, arheološkom i povijesnom lokalitetu u Kosinjskom Bakovcu. Kratko vrijeme pošto je u Njemačkoj izumljen tiskarski stroj osnovali su knezovi Frankapani u selu Kosinj prvu hrvatsku tiskaru. Pretpostavlja se da je u njoj tiskana 1483. godine također za crkvene potrebe i prva tiskana knjiga na hrvatskom jeziku, (točnije rečeno crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije), Misal po zakonu rimskoga dvora. Prema nekim tumačenjima u njoj je najvjerojatnije 1491. godine tiskan glagoljski brevijar, najstarija knjiga za koju se zna da je tiskana na hrvatskom tlu. Jedan nepotpun primjerak čuva se u knjižnici Marciani u Veneciji, a manji ulomak (šest pergamentnih listova) otkriven je u Vatikanskoj knjižnici. Zvonimir Kulundžić je zaslužan za postavljanje i dokazivanje teze da je u Kosinju postojala tiskara u kojoj su se otiskivale hrvatske inkunabule, misali i brevijari.Ivan Mance u knjizi "Kosinj - Izvorište hrvatske tiskane riječi", obrađuje sve dostupe materijale na temu kosinjske tiskare, analizira sve aktualne teze o mjestu prve tiskare u Hrvata te donosi najopsežniju kartografsku analizu Kosinja (u kontekstu tiskare).

KOSINJSKA TISKARA

Na lijevoj obali potoka Bakovca, u selu Kosinjski Bakovac nalazi se kapelica sv. Vida. Ova je kapelica orijentacije istok-zapad sa zvonikom na preslicu i prekrivenim trijemom, a građena je na poziciji stare srednjovjekovne crkve. U pročelje su uzidana tri glagoljaška ulomka i to dva iznad ulaza: grb Anža Frankopana- okrenut naopako ( zato što je narod bio nepismen) i jedan ulomak u lijevoj strani, koji je navodno prenesen s položaja srednjovjekovnog grada Ribnika. Uz južni zid građe također je ugrađen antički natpis, te su u podu kapelice zazidane ploče.

Iznad ulaza u crkvu je natpis:"1503 lt. miseca ijuna dan 19 va vrime vzličenoga i zmožnoga g(ospo)dina kneza Anža F(rankopana) k(rčko) s(enjsko) m(odruškog) i pročaja i va vrime plemenitoga i počtanoga č(lovi)ka Ivana Martiniševića ki bišo t(o)mu zlugha. "

KAPELICA SV. VIDA

PISANI KAMEN

Pisani kamen je epigrafski spomenik. Nalazi se kod Kosinjskog Bakovca kod vrela Begovača u istoimenoj šumi.Potječe iz 4. stoljeća. Zove se "pisani kamen", jer se na njemu nalazi starorimski natpis na latinskom jeziku. Tekst je zakonske naravi, jer propisuje pristup izvoru vode. Odnosio se na japodska plemena, a regulirao je pristup vode jednom japodskom plemenu od strane drugog japodskog plemena temeljem dogovora. "Usred jelove prašume", stoji mahovinom obrasla, pet metara visoka i sedam široka stijena u koju je uklesan natpis na latinskom: EX CONVENTIONE FINIS INTER ORTOPLINOS ET PARENTINOS ADITVS AD AQVAM VIVAM ORTOPLINIS PASVS D LATVS I. To znači: "Po dogovoru, granica između Ortoplina i Parentina; prilaz do žive vode Ortoplinima otvoren u širini 500 koraka."Prema raspoloživim povijesnim podatcima ovdje je riječ o dva japodska plemena, Ortoplincima koji su živjeli na području današnjeg primorja (Senj) te Parentincima koji su živjeli na području današnjeg Kosinja. Kako su Ortoplinci dolazili na izvor vode Begovača, zaratili su sa Parentincima koji su izvor čuvali kao njihovo vlasništvo. Pošto je cijeli područje bilo pod Rimskom upravom, a vijesti o sporu došle su do Rima, iz njega je poslan namjesnik koji je doniko presudu Rima i uklesao je na kamen, a kojom se zabranjuju daljnja sporenja i dozvoljava se Ortoplicima pristup žive vode.

JELA CAR je najveće Velebitsko stablo i prema procjenama najveća jela u Europi. Nalazi se na području Turističke zajednice Općine Perušić ( Kosinjski Bakovac). Jela car je visoka 42,3 m, a obujam joj iznosi 5,4 m. Njena posebnost je ta što su sve jele koje rastu oko nje „normalne“ visine i širine, a sama jela zaista izgleda kao car u okruženju malih jela.